19 juna

75. godišnjica Velike pobjede: zajednička odgovornost pred istorijom i budućnošću

Prošlo je 75 godina od završetka Drugog svjetskog rata. Za te godine stasalo je nekoliko generacija. Promijenila se politička karta planete. Nema Sovjetskog Saveza, koji je izvojevao grandioznu, rušilačku pobjedu nad nacizmom, spasio cijeli svijet. Pa i sami događaji tog rata, čak i za njegove učesnike, predstavljaju daleku prošlost. Ali zašto se u Rusiji 9. maj slavi kao najvažniji praznik, a 22. juna život praktično zamire i stoji knedla u grlu?

Obično se kaže da je rat ostavio dubok trag u istoriji svake porodice. Iza ovih riječi stoji sudbina miliona ljudi, njihova patnja i bol od gubitaka. Ponos, istina i sjećanje.

Za moje roditelje, rat su užasne muke opkoljenog Lenjingrada gdje je umro moj dvogodišnji brat Vitja, gdje je moja majka čudom preživjela. Otac, iako oslobođen vojske, dobrovoljno se javio da brani rodni grad – učinio je isto kao i milioni sovjetskih građana. Borio se na mestu „Nevski pjatačok“ i bio teško ranjen. I što više prolaze godine, veća je potreba da se porazgovara sa roditeljima i više sazna o ratnom periodu njihovog života. Ali već je nemoguće pitati, zato u svom srcu čuvam razgovore sa ocem i majkom o ovoj temi, njihove škrte emocije.

Za mene i moje vršnjake važno je da naša djeca, unuci, praunuci shvataju kroz kakve su iskušenja i muke prolazili njihovi preci. Kako, zašto su uspjeli da prežive i pobjede? Odakle potiče njihova istinska gvozdena snaga volje koja je čudila i oduševljavala cijeli svijet? Da, oni su branili svoj dom, djecu, porodicu. Ali sve ih je objedinjavala ljubav prema domovini, prema otadžbini. Ovaj duboki, lični osjećaj u potpunosti se ogleda u samoj suštini našeg naroda i postao je jedan od najvažnijih u svojoj herojskoj, žrtvenoj borbi protiv nacista.

Ljudi se često pitaju: kako će se ponašati sadašnja generacija, šta će raditi u kritičnoj situaciji? Pred mojim očima su mladi ljekari, medicinske sestre, ponekad i jučerašnji studenti, koji danas odlaze u „crvenu zonu“ da bi spašavali ljude. Naši vojnici, u borbi protiv međunarodnog terorizma na Sjevernom Kavkazu, u Siriji, koji se borili do samog kraja, sasvim su mladi ljudi! Mnogi borci legendarne, besmrtne šeste desantne čete imali su 19–20 godina. Ali svi su pokazali da su dostojni podviga vojnika naše otadžbine, koji su je branili u Drugom svjetskom ratu.

Stoga sam uvjeren da je u prirodi naroda Rusije da izvršavaju svoju dužnost, da se ne štede ukoliko okolnosti to nalažu. Samopožrtvovanje, patriotizam, ljubav prema svom domu, svojoj porodici, Otadžbini – ove vrijednosti su i danas fundamentalne, ključne u ruskom društvu. Na njima, u velikoj mjeri, počiva suverenitet naše zemlje.

Sada su se kod našeg naroda pojavile nove tradicije, kao što je Besmrtni puk. Ovo je marš naših zahvalnih uspomena, krvne, žive veze među pokoljenjima. Milioni ljudi odlaze u šetnje sa fotografijama svojih rođaka koji su branili Otadžbinu i pobijedili nacizam. To znači da njihov život, iskušenja i žrtve, pobjeda koju su nam dali, nikada neće biti zaboravljeni.

Naša odgovornost pred prošlošću i budućnošću je da učinimo sve što je moguće kako bismo spriječili ponavljanje strašnih tragedija. Zbog toga sam smatrao svojom obavezom da napišem članak o Drugom svjetskom ratu. O ovoj ideji sam više puta razgovarao sa svjetskim liderima, naišao na njihovo razumijevanje. Krajem prošle godine, na samitu lidera zemalja Zajednice Nezavisnih Država, svi smo bili ujedinjeni: važno je prenijeti potomcima sjećanje na to da je pobjedu nad nacizmom, prije svega, odnio sovjetski narod, da su u ovoj herojskoj borbi – na frontu i u pozadini, rame uz rame – stajali predstavnici svih republika Sovjetskog Saveza. Tada sam sa kolegama razgovarao i o teškom predratnom periodu.

Ovaj razgovor izazvao je veliki odjek u Evropi i svijetu. Dakle, okretanje lekcijama prošlosti zaista je neophodno i aktuelno. U isto vrijeme bilo je i mnogo emocija, loše prikrivenih kompleksa i bučnih optužbi. Brojni političari iz navike su požurili da izjavljuju da Rusija pokušava da revidira istoriju. Međutim, pri tome nisu mogli da demantuju nijednu činjenicu, nijedan navedeni argument. Naravno, teško je i nemoguće raspravljati sa originalnim dokumentima koji se, usput, čuvaju ne samo u ruskim nego i u stranim arhivima.

Stoga je potrebno nastaviti analizu razloga koji su doveli do svjetskog rata, osvrnuti se o njegovim složenim događajima, tragedijama i pobjedama, o njegovim poukama – za našu zemlju i cijeli svet. I ovdje je, ponavljam, bitno osloniti se samo na arhivsku građu, svjedočenja savremenika, isključiti sve ideološke i politizovane spekulacije.

Još jednom ću podsjetiti na očiglednu stvar: osnovni uzroci Drugog svjetskog rata umnogome potiču od odluka donesenih poslije Prvog svjetskog rata. Versajski sporazum postao je za Njemačku simbol duboke nepravde. Praktično se radilo o pljački zemlje koja je bila dužna da plati velike odštete zapadnim saveznicima, koje su osiromašile njenu ekonomiju. Vrhovni komandant savezničkih snaga, francuski maršal Ferdinand Foš proročki je opisao Versaj: „Ovo nije mir, ovo je primirje na dvadeset godina“.

Upravo nacionalno poniženje stvorilo je plodnu zemlju za radikalna i revanšistička osjećanja u Njemačkoj. Nacisti su se vješto poigrali tim osjećanjima, izgradili svoju propagandu, obećavši da će spasiti Njemačku od „versajskog nasljeđa“, obnoviti njenu nekadašnju moć, a, zapravo, gurali njemački narod u novi rat. Paradoksalno je da su tome direktno ili indirektno doprinijele zapadne države, prije svega, Velika Britanija i SAD. Njihovi finansijski i industrijski krugovi veoma su aktivno ulagali u njemačke fabrike i pogone za proizvodnju vojnih proizvoda. A među aristokratijom i političkim establišmentom bilo je mnogo pristalica radikalnih, krajnje desnih, nacionalističkih pokreta, koji su počeli da jačaju u Njemačkoj i Evropi.

Versajski „svjetski poredak“ stvorio je brojne skrivene protivrječnosti i otvorene sukobe. U njihovoj osnovi su granice novih evropskih država koje su proizvoljno nacrtali pobjednici u Prvom svjetskom ratu. Praktično odmah po njihovom pojavljivanju na mapi počeli su teritorijalni sporovi i međusobna potraživanja, koja su se pretvorila u tempirane bombe.

Jedan od najvažnijih rezultata Prvog svjetskog rata bilo je stvaranje Lige naroda. Na ovu međunarodnu organizaciju polagane su velike nade za obezbjeđivanje dugoročnog mira i kolektivne bezbjednosti. To je bila progresivna ideja, čija je dosljedna primjena, bez pretjerivanja, mogla spriječiti ponavljanje strahota globalnog rata.

Međutim, Liga naroda, u kojoj su dominirale pobjedničke sile – Velika Britanija i Francuska, – pokazala je svoju neefikasnost i jednostavno potonula u praznim pričama. Liga naroda i uopšte evropski kontinent nisu čuli višestruke pozive Sovjetskog Saveza da se uspostavi ravnopravni sistem kolektivne bezbjednosti. Konkretno, da se zaključe istočnoevropski i pacifički pakt, koji bi spriječavali agresiju. Ovi prijedlozi su ignorisani.

Liga naroda nije uspjela da spriječi sukobe u različitim dijelovima svjeta, kao što su napad Italije na Etiopiju, Španski građanski rat, agresija Japana na Kinu i Anšlus Austrije. A u slučaju Minhenskog sporazuma, u kojem su pored Hitlera i Musolinija, učestvovali lideri Velike Britanije i Francuske, uz puno odobrenje Savjeta Lige naroda, podijeljena je Čehoslovačka. U vezi sa tim primjećujem da, za razliku od mnogih tadašnjih lidera Evrope, Staljin nije sebe okaljao ličnim susretom sa Hitlerom, koji je tada u zapadnim krugovima bio poznat kao ugledni političar i dobrodošao gost u evropskim prestonicama.

U rasparčavanju Čehoslovačke, zajedno sa Njemačkom, učestvovala je i Poljska. One su unaprijed i zajedno odlučivale kome će pripasti određene čehoslovačke zemlje. 20. septembra 1938. poljski ambasador u Njemačkoj Jozef Lipski obavijestio je ministra spoljnih poslova Poljske Jozefa Beka da je Hitler uvjeravao o sljedećem: „...U slučaju da između Poljske i Čehoslovačke dođe do sukoba na osnovu poljskih interesa u Tješinu, Rajh će stati na našu (Poljsku) stranu“. Nacistički vođa čak je davao nagovještaje, savjetovao, da početak poljskih dejstava „uslijedi... tek nakon što Nijemci okupiraju Sudete (planine)“.

Poljska je bila svjesna da će bez Hitlerove podrške njeni osvajački planovi biti osuđeni na propast. Ovdje ću citirati snimak razgovora njemačkog ambasadora u Varšavi Adolfa fon Moltkea sa Jozefom Bekom od 1. oktobra 1938. o poljsko-češkim odnosima i stavu SSSR-a o ovom pitanju. Evo što tamo piše: „...Gospodin Bek... izrazio je veliku zahvalnost na lojalnoj interpretaciji poljskih interesa na Minhenskoj konferenciji, kao i na iskrenosti odnosa tokom češkog sukoba. Vlada i javnost (Poljske) cijene stav firera i rajhskancelara“.

Podjela Čehoslovačke bila je surova i cinična. Minhen je srušio čak i one formalne krhke garancije koje su ostale na kontinentu i pokazao da su međusobni sporazumi bezvrijedni. Upravo Minhenski sporazum bio je okidač nakon kojeg je veliki rat u Evropi postao neizbježan.

Danas bi evropski političari, prije svega poljski lideri, željeli da „ućutkaju“ Minhen. Zašto? Ne samo zato što su njihove zemlje tada izdale svoje obaveze, podržale Minhenski sporazum, a neke čak učestvovale u podijeli plena, već i zato što je bilo nekako nezgodno podsjetiti se da se tih dramatičnih dana 1938. godine samo SSSR založio za Čehoslovačku.

Sovjetski Savez je na osnovu svojih međunarodnih obaveza, uključujući sporazume sa Francuskom i Čehoslovačkom, pokušao da spriječi tragediju. Poljska je, slijedeći svoje interese, svim silama pokušavala da spriječi stvaranje sistema kolektivne bezbjednosti u Evropi. Poljski ministar spoljnih poslova Jozef Bek je 19. septembra 1938. godine direktno pisao o tome pomenutom ambasadoru Jozefu Lipskom prije njegovog sastanka sa Hitlerom: „...Tokom prošle godine poljska vlada je četiri puta odbila prijedlog da se pridruži međunarodnoj intervenciji u odbrani Čehoslovačke“.

Britanija, kao i Francuska, koja je tada bila glavni saveznik Čeha i Slovaka, preferirala je da se odrekne svojih garancija i baci ovu istočnoevropsku zemlju na milost i nemilost. Ne samo baci, već usmjeri težnje nacista na istok sa ciljem da se Njemačka i Sovjetski Savez neizbježno sukobe i međusobno se iskrvare.

Upravo se na tome zasnivala zapadnjačka politika „smirivanja“. I ne samo u odnosu na Treći rajh, već i prema ostalim članicama takozvanog Antikominternskog pakta – fašističkoj Italiji i militarističkom Japanu. Njegov vrhunac na Dalekom istoku bio je Anglo-japanski sporazum iz ljeta 1939. koji je Tokiju dao odrješenje ruke u Kini. Vodeće evropske sile nisu željele da priznaju kakva smrtna opasnost za cijeli svijet dolazi od Njemačke i njenih saveznika i nadale se da će ih rat zaobići.

Minhenska izdaja pokazala je Sovjetskom Savezu da će zapadne zemlje rješavati bezbjednosna pitanja ne uzimajući u obzir njegove interese i da će, ukoliko bude potrebe, formirati antisovjetski front.

U isto vrijeme, Sovjetski Savez je učinio sve kako bi iskoristio svaku šansu za stvaranje antihitlerovske koalicije, ponavljam, bez obzira na dvoličnu poziciju zapadnih zemalja. Tako je sovjetsko rukovodstvo preko obavještajnih službi dobijalo podrobne informacije o zakulisnim anglo-njemačkim kontaktima u ljeto 1939. godine. Skrećem pažnju na činjenicu da su oni vođeni veoma intenzivno, štaviše, praktično istovremeno sa trilateralnim pregovorima predstavnika Francuske, Velike Britanije i SSSR-a, koji su, naprotiv, zapadni partneri svjesno otežali. U vezi sa tim citirat ću dokument iz britanskih arhiva – ovo je uputstvo britanske vojne misije koja je stigla u Moskvu u avgustu 1939. godine. U njemu se direktno govori da delegacija treba da „pregovara veoma sporo“; da „vlada Ujedinjenog Kraljevstva nije spremna da preuzme na sebe detaljne obaveze koje bi mogle ograničiti našu slobodu djelovanja pod bilo kojim okolnostima“. Takođe napominjem: za razliku od Engleza i Francuza, sovjetsku delegaciju predvodilo je visoko rukovodstvo Crvene armije, koje je imalo sva potrebna ovlašćenja za „potpisivanje vojne konvencije o organizaciji vojne odbrane Engleske, Francuske i SSSR-a protiv agresije na Evropu“.

Svoju ulogu u propasti pregovora odigrala je Poljska koja nije htjela nikakve obaveze prema sovjetskoj strani. Čak i pod pritiskom zapadnih saveznika, poljsko rukovodstvo odbilo je da sarađuje sa Crvenom armijom u borbi protiv Vermahta. I tek kada se saznalo za Ribentropov dolazak u Moskvu, Jozef Bek je nevoljno, ne direktno, već preko francuskih diplomata, obavjestio sovjetsku stranu: „...U slučaju zajedničkih dejstava protiv njemačke agresije, saradnja Poljske i SSSR-a, pod tehničkim uslovima koji treba da se utvrde, nije isključena“. Istovremeno je svojim kolegama objasnio: „...Nisam protiv ove formulacije samo radi olakšavanja taktike, a naše principijelno gledište u vezi sa SSSR-om je konačno i ostaje nepromijenjeno“.

U nastaloj situaciji, Sovjetski Savez je potpisao Sporazum o nenapadanju sa Njemačkom. To je faktički uradio poslednji od evropskih zemalja i to u svjetlu stvarne opasnosti od suočavanja sa ratom na dva fronta – sa Njemačkom na zapadu i sa Japanom na istoku, gdje su se već vodile intenzivne bitke na rijeci Halhin Gol.

Staljin i njegovo okruženje zaslužuju mnoge pravedne optužbe. Sjećamo se i zločina režima nad sopstvenim narodom i užasa masovnih represija. Ponavljam, sovjetskim liderima se može mnogo toga prigovarati, ali ne i nedostatak razumjevanja prirode spoljnih prijetnji. Oni su vidjeli da pokušavaju da ostave Sovjetski Savez da se sam suoči sa Njemačkom i njenim saveznicima. Shvatajući ovu stvarnu opasnost radili su na dobijanju dragocjenog vremena za jačanje odbrane zemlje.

U vezi sa tada zaključenim Paktom o nenapadanju, sada čujemo mnogo spekulacija i optužbi na račun savremene Rusije. Da, Rusija jeste nasljednica SSSR-a, a sovjetski period je, sa svim svojim trijumfima i tragedijama, neotuđivi dio naše hiljadugodišnje istorije. Ali, podsjećam vas i da je Sovjetski Savez dao pravnu i moralnu ocjenu takozvanom Paktu Molotov-Ribentrop. U rezoluciji Vrhovnog savjeta od 24. decembra 1989. godine zvanično su osuđeni tajni protokoli kao „akt lične moći“, koji nikako nije odražavao „volju sovjetskog naroda, koji nije odgovoran za ovu zavjeru“.

Istovremeno, druge države preferiraju da se ne prisjećaju sporazuma gdje stoje potpisi nacista i zapadnih političara. Da ne spominjem pravnu ili političku ocjenu takve saradnje, uključujući prećutni dogovor, čak i direktan podsticaj, nekih evropskih lidera sa varvarskim planovima nacista. Dovoljno je sjetiti se cinične fraze poljskog ambasadora u Njemačkoj Jozefa Lipskog koju je izgovorio u razgovoru sa Hitlerom 20. septembra 1938. godine: „...Za rješenje jevrejskog pitanja, mi (Poljaci) postavićemo mu... prelijep spomenik u Varšavi“.

Takođe ne znamo da li su postojali neki „tajni protokoli“ i aneksi sporazuma niza država sa nacistima. Ostaje samo da se „veruje na reč“. Između ostalog, još uvek nisu deklasifikovani materijali o tajnim anglo-njemačkim pregovorima. Zato pozivamo sve države da intenziviraju proces otvaranja svojih arhiva, objavljivanja ranije nepoznatih dokumenata predratnog i ratnog perioda, kao što to radi Rusija posljednjih godina. Spremni smo za široku saradnju, za zajedničke istraživačke projekte naučnika-istoričara.

Ali, vratimo se na događaje koji su prethodili Drugom svjetskom ratu. Naivno je bilo vjerovati da, nakon što se obračunao sa Čehoslovačkom, Hitler neće imati nove teritorijalne pretenzije. Ovaj put prema svom nedavnom saučesniku u podjeli Čehoslovačke – Poljskoj. Uzgred, povod za to je bilo nasljeđe Versaja – sudbina takozvanog Gdanjskog koridora. Tragedija Poljske koja je zatim usljedila u potpunosti je na savjesti tadašnjeg poljskog rukovodstva, koje je spriječilo zaključivanje anglo-franko-sovjetskog vojnog saveza i uzdalo se u pomoć zapadnih partnera, stavilo je svoj narod pod točkove nacističke mašine za uništenje.

Njemačka ofanziva se razvijala u potpunom skladu sa doktrinom blickriga. Uprkos žestokom, herojskom otporu poljske vojske, već nedelju dana nakon početka rata, 8. septembra 1939. godine, njemačke trupe bile su na pragu Varšave. A vojna i politička elita Poljske 17. septembra pobjegla na teritoriju Rumunije izdajući svoj narod, koji je nastavio da se bori protiv okupatora.

Zapadni saveznici nisu opravdali poljske nade. Poslije objave rata Njemačkoj, francuske trupe napredovale su svega nekoliko desetina kilometara duboko u njemačku teritoriju. Sve je to izgledalo kao demonstracija aktivnih dejstava. Štaviše, Anglo-francuski Vrhovni vojni savjet, koji se prvi put sastao 12. septembra 1939. u francuskom Abvilu, odlučio je da u potpunosti prekine ofanzivu s obzirom na brzi razvoj događaja u Poljskoj. Počeo je zloglasni „Lažni rat“. Francuska i Engleska su direktno izdale svoje obaveze prema Poljskoj.

Kasnije su, tokom Nirnberškog procesa, njemački generali tako objašnjavali svoj brzi uspjeh na istoku. Bivši načelnik štaba operativnog rukovodstva Vrhovne komande Oružanih snaga Njemačke general Alfred Jodl priznao je: „...Nismo pretrpjeli poraz još 1939. samo zato što je otprilike 110 francuskih i engleskih divizija, koje su se tokom našeg rata sa Poljskom na Zapadu borile protiv 23 njemačke divizije, ostalo u potpunosti neaktivno“.

Zamolio sam da iz arhiva dobijem tone materijala koji se odnose na kontakte SSSR-a i Njemačke u dramatičnim danima avgusta i septembra 1939. godine. Prema dokumentima, u tački 2 Tajnog protokola uz Sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a od 23. avgusta 1939. stajalo je da u slučaju teritorijalno-političkog preuređenja oblasti koja pripadaju Poljskoj, granica sfera interesa dviju zemalja treba „približno da ide duž reka Narev, Visla i Sana“. Drugim riječima, sovjetska sfera uticaja nije samo obuhvatala teritorije na kojima je živjelo ukrajinsko i bjelorusko stanovništvo, već i istorijski poljske zemlje između reka Bug i Visla. Ne znaju mnogi za tu činjenicu.

Slično tome, mnogi ne znaju da je odmah nakon napada na Poljsku, u prvim danima septembra 1939, Berlin uporno i neprestano pozivao Moskvu da se pridruži vojnim djejstvima. Međutim, sovjetsko rukovodstvo ignorisalo je takve pozive i do posljednjeg trenutka nije željelo da se miješa u dramatičan razvoj događaja.

Tek kada je konačno postalo jasno da Velika Britanija i Francuska ne namjeravaju da pomognu svom savezniku, a da je Vermaht sposoban da brzo okupira cijelu Poljsku i praktično dođe do praga Minska, odlučeno je da se ujutro 17. septembra odredi Crvene armije uvedu u takozvane Kresi vshodnje (istočna granica). Ovo su sada dijelovi teritorija Bjelorusije, Ukrajine i Litvanije.

Očigledno je da nije ostalo drugih varijanata. Inače bi se rizici za SSSR višestruko povećali, jer je, ponovit ću, stara sovjetsko-poljska granica išla samo nekoliko desetina kilometara od Minska, a neizbježni rat sa nacistima počeo bi za zemlju sa izuzetno nepovoljnih strateških položaja. I milioni ljudi različitih nacionalnosti, uključujući Jevreje koji žive u blizini Bresta i Grodna, Pšemisla, Lavova i Viljnusa, pali bi u ruke nacistima i njihovim lokalnim saučesnicima – antisemitima i radikalnim nacionalistima.

Upravo je činjenica da je Sovjetski Savez do posljednje mogućnosti pokušavao da izbjegne učešće u rastućem sukobu i nije želio da igra na strani Njemačke, dovela do toga da se realni sukob sovjetskih i njemačkih trupa desi mnogo istočnije od granica navedenih u tajnom protokolu. Ne duž rijeke Visle, već otprilike duž takozvane Kurzonove linije, koju je još 1919. godine Antanta preporučila kao istočnu granicu Poljske.

Kao što se zna, teško je primjeniti princip „šta bi bilo kad bi bilo“ na događaje koji su se već dogodili. Mogu samo da kažem da je u septembru 1939. sovjetsko rukovodstvo imalo mogućnost da pomjeri zapadne granice SSSR-a dalje prema zapadu, sve do Varšave, ali je odlučilo da to ne učini.

Njemci su predložili formalizovanje novog statusa kvo. Dana 28. septembra 1939. u Moskvi Joahim fon Ribentrop i Vjačeslav Molotov potpisali su Sporazum o prijateljstvu i granici između SSSR-a i Njemačke, kao i tajni protokol o promjeni državne granice, kojim se priznavala linija razgraničenja, gdje su de-fakto stajale dvije armije.

Ujesen 1939. godine, rješavajući svoje vojno-strateške i odbrambene zadatke, Sovjetski Savez započeo je proces inkorporacije Letonije, Litvanije i Estonije. Njihov ulazak u SSSR realizovan je na sporazumnoj osnovi, uz saglasnost izabranih vlasti. To je bilo u skladu sa tadašnjim međunarodnim i državnim pravom. Osim toga, u oktobru 1939. godine Litvaniji su vraćeni Viljnus sa okolinom, koji su ranije bili dio Poljske. Baltičke republike u sastavu SSSR-a zadržale su svoje organe vlasti, jezik i imale su predstavništvo u sovjetskim vrhovnim državnim strukturama.

Svih tih mjeseci nije prekidana nevidljiva diplomatska i vojno-politička borba, rad obavještajne službe. Moskva je shvatala da pred sobom ima nepomirljivog i okrutnog neprijatelja, da je već započeo skriveni rat sa nacizmom. I nema nikakvog razloga da shvata zvanične izjave i formalne protokolarne note tih godina kao dokaz „prijateljstva“ između SSSR-a i Njemačke. SSSR je imao aktivne trgovinske i tehničke kontakte ne samo sa Njemačkom, već i sa drugim zemljama. Pri tome je Hitler više puta pokušavao da uvuče SSSR u sukob sa Velikom Britanijom, ali sovjetsko rukovodstvo nije podleglo na te nagovore.

Posljednji pokušaj Hitlera da ubijedi Sovjetski Savez da preduzmu zajedničke akcije bio je za vrijeme posjete Molotova Berlinu u novembru 1940. godine. Ali Molotov se tačno pridržavao Staljinovih uputstava, te se ograničio na opšte razgovore o ideji Njemaca o priključivanju Sovjetskog Saveza Trojnom paktu – savezu Njemačke, Italije i Japana, koji je potpisan u septembru 1940. godine i usmjerenom protiv Velike Britanije i SAD. Nije slučajno Molotov već 17. novembra savjetovao sovjetskog izaslanika Ivana Majskog koji se nalazio u Londonu: „Za Vašu informaciju... U Berlinu nije potpisan nikakav dogovor, niti je to planirano. Slučaj u Berlinu ograničen je na razmjenu mišljenja. Njemci i Japanci bi, očigledno, veoma željeli da nas gurnu u stranu Persijskog zaliva i Indije. Odbacili smo raspravu o ovom pitanju, jer smatramo da su takvi zavedi Njemačke neumjesni“. A 25. novembra sovjetsko rukovodstvo je tu konačno stavilo tačku: zvanično je iznijelo Berlinu uslove koji su bili neprihvatljivi za naciste, uključujući povlačenje njemačkih snaga iz Finske, sporazum o uzajamnoj pomoći između SSSR-a i Bugarske, i niz drugih tema, i time su svjesno odbacili svaku mogućnost pristupanja Paktu. Takav stav je konačno učvrstio firera u njegovoj namjeri da započne rat protiv SSSR-a. Već u decembru, odbacivši sva upozorenja svojih stratega o katastrofalnoj opasnosti rata na dva fronta, Hitler je odobrio plan „Barbarosa“. To je učinio, shvatajući da je upravo Sovjetski Savez glavna sila koja mu je suprotstavljena u Evropi, i da će predstojeći sukob na istoku riješiti ishod svjetskog rata. Bio je siguran da će se pohod na Moskvu odigrati brzo i uspješno.

Ono što bih posebno želio naglasiti je da su se zapadne zemlje tada faktički složile sa sovjetskim akcijama, prepoznale su želju Sovjetskog Saveza da osigura svoju bezbjednost. Tako je 1. oktobra 1939. godine tadašnji bivši šef britanskog Admiraliteta Vinston Čerčil u izjavi za radio rekao: „Rusija vodi hladnu politiku sopstvenih interesa. Da bi zaštitile Rusiju od nacističke prijetnje bilo je neophodno da ruske snage budu na toj liniji (novoj zapadnoj granici)“. Četvrtog oktobra 1939. godine u Domu lordova ministar spoljnih poslova Velike Britanije Edvard Halifaks je izjavio: „Treba podsjetiti da je sovjetska vlada htjela da pomjeri granicu praktično do linije koju je tokom Versajske konferencije preporučio lord Kurzon. Samo navodim istorijske činjenice i vjerujem da su one neosporne“. Poznati britanski političar i državnik Dejvid Lojd Džordž isticao je: „Ruske trupe su okupirale teritorije koje nisu poljske i koje je Poljska silom zauzela nakon Prvog svjetskog rata. Bezumlje bi bilo da se rusko napredovanje izjednači sa napredovanjem Njemaca“.

Britanski visoki zvaničnici i diplomate su tokom neformalnih razgovora sa sovjetskim izaslanikom Ivanom Majskim govorili otvorenije. Zamjenik ministra spoljnih poslova Velike Britanije Ričard Batler je govorio 17. oktobra 1939. godine: „U britanskim vladinim krugovima smatraju da ne može biti nikakvog govora o tome da se Poljskoj vrate Zapadna Ukrajina i Bjelorusija. Ako bi uspeli da formiraju etnografsku Poljsku skromnih razmjera, uz garanciju ne samo SSSR-a i Njemačke, nego i Engleske i Francuske, britanska vlada bi bila u potpunosti zadovoljna“. Dvadeset sedmog oktobra 1939. godine glavni savjetnik Nevila Čemberlena, Harold Vilson je rekao: „Poljska mora biti obnovljena kao samostalna država na etnografskoj osnovi, ali bez Zapadne Ukrajine i Bjelorusije“.

Važno je istaći da je tokom tih razgovora ispitivana i podloga za poboljšanje sovjetsko-britanskih odnosa. Ti kontakti su u velikoj mjeri postavili temelje budućem savezništvu i Antihitlerovskoj koaliciji. Među odgovornim, dalekovidnim političarima izdvajao se Vinston Čerčil, koji se, uprkos poznatoj antipatiji prema SSSR-u, i ranije zalagao za saradnju sa njim. Još u maju 1939. godine u Domu komuna izjavio je: „Bit ćemo u smrtnoj opasnosti, ukoliko ne budemo mogli da formiramo veliki savez protiv agresije. Bila bi najveća glupost da odbacimo prirodnu saradnju sa Sovjetskom Rusijom“. Nakon početka vojnih operacija u Evropi, na sastanku sa Ivanom Majskim 6. oktobra 1939. godine, on je rekao u povjerenju: „Između Velike Britanije i SSSR-a nema nikakvih ozbiljnih nesuglasica. Stoga nema osnova za napete i nezadovoljavajuće odnose. Britanska vlada bi željela da razvija trgovinske odnose. Takođe bi bila spremna da razgovara o svim drugim vrstama mjera, koje bi mogle doprinijeti poboljšanju odnosa“.

Drugi svjetski rat nije izbio preko noći, neočekivano, odjednom. I agresija Njemačke na Poljsku nije bila iznenadna. On je rezultat mnogih tendencija i faktora u globalnoj politici tog perioda. Svi predratni događaji vezali su se u jedan sudbinski lanac. Ali, nesumnjivo, ono što je predodredilo najveću tragediju u istoriji čovječanstva bio je državni egoizam, kukavičluk, popuštanje agresoru koji je jačao, nespremnost političkih elita za pronalazak kompromisa.

Stoga je nepravedno tvrditi da je dvodnevna posjeta ministra spoljnih poslova (Trećeg rajha) Ribentropa Moskvi glavni razlog koji je pokrenuo Drugi svjetski rat. Sve vodeće zemlje u manjoj ili većoj mjeri snose dio odgovornosti za početak rata. Svaka je činila nepopravljive greške, samouvjereno vjerujću da mogu nadigrati druge i obezbijediti jednostrane prednosti za sebe ili se skloniti po strani od predstojeće globalne nesreće. Za takvu kratkovidnost, za odbijanje stvaranja sistema kolektivne bezbijednosti, moralo se platiti milionima života, kolosalnim gubicima.

Pišem o tome bez i najmanje namjere da preuzmem na sebe ulogu sudije, da nekoga optužim ili opravdam, a još manje da iniciram novi talas međunarodne informacione konfrontacije na istorijskom polju, koji može sukobiti države i narode. Smatram da se potragom za uravnoteženim procjenama događaja iz prošlosti treba baviti akademska nauka sa velikim brojem uglednih naučnika iz različitih zemalja. Svima su nam potrebne istina i objektivnost. Oduvijek sam pozivao i pozivam kolege na miran, otvoren, dijalog, zasnovan na povjerenju, na samokritičan, nepristran pogled na zajedničku prošlost. Takav pristup će omogućiti da se ne ponove tadašnje greške i da se obezbijedi miran i prosperitetan razvoj za naredni period.

Međutim, mnogi naši partneri još nisu spremni za zajednički rad. Naprotiv, slijedeći svoje ciljeve, oni povećavaju broj i količinu informacionih napada na našu zemlju, žele da nas natjeraju da se opravdavamo, osjećamo krivicu, usvajaju potpuno licemjerne politizovane deklaracije. Tako, na primjer, rezolucija „O važnosti očuvanja istorijskog sjećanja za budućnost Evrope“, koju je Evropski parlament odobrio 19. septembra 2019. godine, direktno optužuje SSSR, ravnopravno sa nacističkom Njemačkom, za izbijanje Drugog svjetskog rata. Naravno da se tamo ne spominje Minhen.

Smatram da takvi „papiri“, jer ne mogu da kažem za tu rezoluciju da je dokument, uz očiglednu namjeru da izazovu skandal, nose opasne stvarne prijetnje, jer je usvojio veoma ugledan organ. I šta je time pokazao? Koliko god to bilo žalosno – svjesnu politiku uništavanja poslijeratnog svjetskog poretka, čije je formiranje bilo pitanje časti i odgovornosti zemalja čiji su predstavnici danas glasali za tu neistinitu deklaraciju. Na taj način su udarili na zaključke Nirnberškog tribunala, na napore svjetske zajednice, koja je nakon pobjedničke 1945. godine formirala univerzalne međunarodne institucije. S tim u vezi podsjećam da je sam proces evropske integracije, tokom kojeg su stvorene odgovarajuće strukture, uključujući i Evropski parlament, postao moguć zahvaljujući samo poukama izvučenim iz prošlosti, jasnim pravnim i političkim procjenama. A oni, koji svjesno dovode u pitanje taj konsenzus, ruše temelje poslijeratne Evrope.

Osim što predstavlja prijetnju za osnovne principe svjetskog poretka, ovdje postoji i moralna i etička strana. Ismijevanje, iživljavanje nad ovim uspomenama je podlost. Podlost biva namjerna, licemjerna, potpuno svjesna, kao u situaciji kada se u saopštenjima povodom 75. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata spominju svi učesnici Antihitlerovske koalicije, osim SSSR-a. Podlost biva i kukavička, kada ruše spomenike, koji su postavljeni u čast boraca protiv nacizma, opravdavajući sramotne postupke neistinitim parolama borbe protiv nepoželjne ideologije i navodne okupacije. Podlost biva krvava, kada oni koji istupaju protiv neonacista i nasljednika (Stjepana) Bandere, ubijaju i spaljuju. Ponavljam, podlost se manifestuje na različite načine, ali ne prestaje da bude omražena.

Zaboravljanje lekcija iz istorije neminovno dovodi do grubog razračunavanja. Čvrsto ćemo braniti istinu, zasnovanu na dokumentovanim, potvrđenim istorijskim činjenicama, nastavit ćemo da časno i nepristrasno govorimo o događajima iz perioda Drugog svjetskog rata. Na to je, između ostalog, usmjeren ogroman projekat čiji je cilj da se u Rusiji formira najveća zbirka arhivskih dokumenata, video- i foto-materijala o istoriji Drugog svjetskog rata i predratnom periodu.

Na tome se već radi. Tokom pripreme ovog članka koristio sam veliki broj novih, nedavno pronađenih materijala, sa kojih je skinuta oznaka tajnosti. S tim u vezi, odgovorno tvrdim da ne postoje arhivski dokumenti koji bi potvrdili verziju da je SSSR imao namjeru da započne preventivni rat protiv Njemačke. Da, sovjetsko vojno rukovodstvo pridržavalo se doktrine da će u slučaju agresije Crvena armija brzo pružiti otpor neprijatelju, da će preći u ofanzivu i voditi rat na neprijateljskoj teritoriji. Međutim, takvi strateški planovi uopšte nisu predviđali namjeru da prvi napadnu Njemačku.

Naravno, istoričari danas imaju na raspolaganju dokumentaciju o vojnom planiranju, direktive sovjetskih i njemačkih štabova. Konačno znamo kako su se događaji zapravo odvijali. Iz te perspektive mnogi govore o postupcima, greškama, pogrešnim proračunima vojno-političkog rukovodstva zemlje. S tim u vezi reći ću jedno: uporedo sa poplavom različitih dezinformacija, sovjetski lideri su dobijali i realne informacije o predstojećoj agresiji nacista. U predratnim mjesecima preduzeli su korake, usmjerene na povećanje borbene gotovosti zemlje, uključujući tajno regrutovanje dijela onih koji su bili sposobni za vojnu službu, premještanje jedinica i rezervnih snaga iz unutrašnjih vojnih okruga ka zapadnim granicama. Rat nije bio iznenadan – očekivali su ga, spremali su se za njega. Ali udar nacista je zaista bio bez presedana u istoriji destruktivne moći. Dvadeset drugog juna 1941. godine Sovjetski Savez se suočio sa najmoćnijom, najmobilnijom i najobučenijom vojskom na svijetu, koja je iskorišćavala industrijski, ekonomski i vojni potencijal skoro cijele Evrope. U toj smrtonosnoj invaziji nije učestvovao samo Vermaht, nego i njemačke sluge i vojni kontingenti mnogih drugih evropskih zemalja.

Najteži vojni porazi 1941. godine doveli su zemlju na ivicu katastrofe. Pribjegavali su ekstremnim metodama kako bi obnovili borbenu moć i kontrolu – opštoj mobilizaciji, uprezanjem svih snaga države i naroda. Već u ljeto 1941. godine pod neprijateljskom vatrom započeta je evakuacija miliona građana, stotina fabrika i preduzeća na istok zemlje. U najkraćem roku u pozadini je pokrenuta proizvodnja oružja i municije, koji su počeli da se isporučuju na front već prve ratne zime, a do 1943. godine nadmašena je vojna proizvodnja Njemačke i njenih saveznika. Za godinu i po Sovjeti su postigli ono što se činilo nemogućim, i na frontu, i u pozadini. Još uvijek je teško shvatiti, zamisliti, kakve su nevjerovatne napore, hrabrost, samopožrtvovnost zahtijevala ta najveća dostignuća.

Protiv moćne, naoružane do zuba, hladnokrvne, okupacione nacističke mašine podigla se divovska snaga sovjetskog društva, ujedinjenog u želji da zaštite rodnu zemlju, da se osvete neprijatelju koji je slomio, pogazio miran život, njihove planove i nade.

Naravno, u tom periodu strašnog, krvavog rata nekim ljudima je ovladao strah, zbunjenost, očaj. Bilo je i izdaje i dezertiranja. Oštar razdor, izazvan revolucijom i građanskim ratom, nihilizam, ismijevanje nacionalne istorije, tradicije i vjere koju su boljševici pokušali da usade, posebno prvih godina nakon dolaska na vlast – sve ovo je ostavilo svoj uticaj. Ali opšte raspoloženje sovjetskih građana i naših sunarodnika, koji su se našli u inostranstvu, bilo je drugačije – sačuvati, spasiti otadžbinu. To je bio pravi, nezaustavljivi poriv. Ljudi su tražili oslonac u pravim patriotskim vrijednostima.

Nacistički „stratezi“ su bili ubijeđeni da ogromnu multinacionalnu državu mogu lako zauzeti. Računali su na to da će iznenadni rat, njegova bespoštednost i neizdržive teškoće neizbježno pogoršati međuetničke odnose, i da će zemlju moći podijeliti. Hitler je otvoreno govorio: „Naša politika prema narodima, koji naseljavaju ogromna prostranstva Rusije, treba da se svodi na podsticanje svakog oblika nesuglasica i raskola“.

Ali već prvih dana je postalo jasno da je taj nacistički plan propao. Brestovsku tvrđavu je do zadnje kapi krvi štitila vojska koju je činilo više od 30 nacionalnosti. Tokom cijelog rata – i u velikim odlučujućim bitkama, i u odbrani teritorije, svakog metra rodne zemlje vidimo primjere takvog jedinstva. Povoložje i Ural, Sibir i Daleki Istok, republike Srednje Azije i Zakavkazja postali su dom milionima evakuisanih. Stanovnici tih područja dijelili su sa njima posljednje što su imali, pomagali su svime, čime su mogli. Prijateljstvo naroda, njihovo međusobno pomaganje postali su za neprijatelja prava neuništiva tvrđava.

Bez obzira na to šta sada pokušavaju da dokažu, odlučujući, glavni doprinos slomu nacizma dali su Sovjetski Savez, Crvena armija. Heroji koji su se do kraja borili pod opsadom kod Belostoka i Mogiljeva, Umanja i Kijeva, Vjazma i Harkova. Borili su se kod Moskve i Staljingrada, Sevastopolja i Odese, Kurska i Smolenska. Oslobađali su Varšavu, Beograd, Beč i Prag. Jurišem su zauzimali Kenigzberg i Berlin.

Mi se borimo za istinsku, neuljepšanu, istinu o ratu. Tu narodnu, ljudsku istinu – surovu, gorku i nemilosrdnu, – prenijeli su nam pisci i pjesnici, koji su prošli kroz vatru i pakao iskušenja na frontu. Za moju, kao i za druge generacije, njihove iskrene, duboke priče, romani, prodorna „vojna proza“ i poezija zauvijek su ostavili trag na duši, postali su zavještanje – poštovati veterane koji su za pobjedu učinili sve što su mogli, sjećati se onih koji su ostali na bojnim poljima.

I danas potresaju jednostavni, a u suštini veličanstveni stihovi pjesme Aleksandra Tvardovskog: „Ubijen sam kod Rževa...“, koja je posvećena učesnicima krvave, žestoke bitke iz Velikog otadžbinskog rata koja se odigrala na sredini sovjetsko-njemačkog fronta. Samo tokom bitke za Ržev, koja je trajala od oktobra 1941. do marta 1943. godine Crvena armija je izgubila 1.342.888. ljudi, uključujući ranjene i nestale. Navodim ove strašne, tragične, nepotpune cifre, prikupljene iz arhivskih izvora prvi put, odajući počast podvigu poznatih i bezimenih junaka, o kojima su u poslijeratnim godinama iz različitih razloga govorili nezasluženo, nepravedno malo ili su potpuno ćutali.

Dozvolite da vam citiram još jedan dokument. Riječ je o izvještaju Međunarodne komisije za ratnu odštetu iz Njemačke na čelu sa Ivanom Majskim, koja je pripremljena u februaru 1945. godine. Zadaci komisije bili su utvrđivanje formule, prema kojoj bi pobijeđena Njemačka trebalo da izvrši nadoknadu štete koju su pretrpele države pobjednice. Komisija je došla do sljedećeg zaključka: „Broj dana koje je svaki njemački vojnik proveo na sovjetskom frontu najmanje je 10 puta veći nego broj dana koje su njemački vojnici proveli na svim drugim savezničkim frontovima. Na sovjetskom frontu takođe bilo je koncentrisano oko četiri petine njemačkih tenkova i oko dvije trećine njemačkih aviona“. Sveukupno, na SSSR je bilo usmjereno oko 75 odsto svih vojnih snaga Antihitlerovske koalicije. Crvena armija je tokom ratnih godina „samljela“ 626 divizija Sila Osovine, od kojih je 508 njemačkih.

Dvadeset osmog aprila 1942. godine Ruzvelt je tokom obraćanja američkoj naciji izjavio: „Ruska vojska je uništila i nastavlja da uništava više ljudstva, aviona, tenkova i topova našeg zajedničkog neprijatelja, nego sve ostale ujedinjene nacije zajedno“. Čerčil je u poruci Staljinu 27. septembra 1944. godine pisao da je „upravo ruska armija slomila njemačku vojnu mašinu“.

Takva procjena je odjeknula širom svijeta, jer je u tim riječima sadržana ta ista velika istina, koju tada niko nije dovodio u pitanje. Skoro 27 miliona sovjetskih građana poginulo je na frontu, u njemačkom zarobljeništvu, umrlo je od gladi i bombardovanja, u getima i pećima nacističkih logora smrti. SSSR je izgubio svakog sedmog građanina, Velika Britanija jednog od 127, a SAD jednog od 320. Nažalost, ove brojke najtežih, nenadoknadljivih gubitaka Sovjetskog Saveza nisu konačne. Potrebno je nastaviti sa mukotrpnim radom u cilju utvrđivanja imena i sudbina svih poginulih vojnika Crvene armije, partizana, ilegalaca, ratnih zarobljenika i zarobljenika u koncentracionim logorima, civila koje su ubili odredi smrti. To je naš dug. I ovdje posebnu ulogu imaju učesnici pokreta za pronalaženje, vojno-patriotska i dobrovoljačka udruženja, projekti kao što su elektronska baza podataka „Sjećanje naroda“, zasnovana na arhivskim dokumentima. I, naravno, za rješavanje takvog humanitarnog zadatka neophodna je tijesna međunarodna saradnja.

Do pobjede su doveli napori svih zemalja i naroda, koji su se borili protiv zajedničkog neprijatelja. Britanska vojska je zaštitila svoju otadžbinu od invazije, ratovala je sa nacistima i njihovim slugama na Sredozemnom moru i u Sjevernoj Africi. Američke i britanske snage su oslobađale Italiju, otvorile su Drugi front. SAD su nanijele moćan, razoran udarac agresoru na Tihom okeanu. Pamtimo ogromne žrtve kineskog naroda i njihovu veliku ulogu u porazu japanskog militarizma. Nećemo zaboraviti borce „Slobodne Francuske“ koji nisu priznali sramnu kapitulaciju i nastavili su borbu protiv nacista. Takođe ćemo uvijek biti zahvalni za pomoć koju su pružali saveznici, snabdjevajući Crvenu armiju municijom, sirovinama, hranom, tehnikom. Pomoć je bila značajna i činila je oko sedam odsto ukupne vojne proizvodnje Sovjetskog Saveza.

Jezgro Antihitlerovske koalicije počelo je da se formira odmah nakon napada na Sovjetski Savez, kada su SAD i Velika Britanija bezuslovno podržale SSSR u borbi protiv nacističke Njemačke. Tokom Teheranske konferencije 1943. godine Staljin, Ruzvelt i Čerčil su formirali savez velikih sila, dogovorili su se o razvoju koalicione diplomatije, zajedničke strategije u borbi protiv zajedničke smrtne prijetnje. Lideri Velike trojke su shvatali da će ujedinjavanje industrijskih i vojnih potencijala i resursa SSSR-a, SAD i Velike Britaniji dati neospornu superiornost nad neprijateljem.

Sovjetski Savez je u potpunosti ispunjavao svoje obaveze pred saveznicima, uvijek je pružao ruku pomoći. Tako je tokom velike operacije „Bagration“ u Bjelorusiji Crvena armija podržala iskrcavanje angloameričkih trupa u Normandiju. U januaru 1945. godine, probijajući se do Odre, naši vojnici su okončali posljednju moćnu ofanzivu Vermahta na zapadnom frontu, u Ardenima. A tri mjeseca nakon pobjede nad Njemačkom, SSSR je, potpuno poštujući Krimski sporazum, objavio rat Japanu i porazio milionsku Kvantung armiju.

Još u julu 1941. godine sovjetsko rukovodstvo je saopštilo da je „cilj rata protiv fašističkih ugnjetača ne samo eliminisanje prijetnje koja se nadvija nad našom zemljom, nego i pomoć svim narodima Evrope, koji stenju pod jarmom njemačkog fašizma“. Sredinom 1944. godine neprijatelj je bio protjeran praktično sa cijele sovjetske teritorije. Ali morao je da se dotuče u svojoj jazbini. Crvena armija je započela oslobodilačku misiju u Evropu, spasila je čitave nacije od uništenja, porobljavanja, od užasa Holokausta. Spaseni su po cijenu stotina hiljada života sovjetskih vojnika.

Takođe je važno da se ne zaboravi na ogromnu materijalnu pomoć, koju je SSSR pružao oslobođenim zemljama u borbi protiv gladi, prilikom obnove ekonomije i infrastrukture. To su činili u vrijeme kada su na hiljade kilometara unaokolo od Bresta do Moskve i Volge bila samo zgarišta. Tako je, na primjer, u maju 1945. godine vlada Austrije tražila od SSSR-a da im pomognu sa snabdijevanjem hranom, jer „nisu znali kako da prehrane svoje stanovništvo narednih sedam sedmica, do nove žetve“. Državni kancelar Privremene vlade Austrije Karl Rener je okarakterizovao saglasnost sovjetskog rukovodstva da pošalje hranu kao „spasonosni čin“, koji „Austrijanci nikada neće zaboraviti“.

Saveznici su zajedno formirali Međunarodni vojni sud, koji je trebalo da kazni nacističke političke i ratne zločince. Odluke suda su sadržale jasnu pravnu kvalifikaciju zločina protiv čovječnosti, kao što su genocid, etničke, vjerske i religiozne čistke, antisemitizam i ksenofobija. Nirnberški sud je direktno i nedvosmisleno osudio i nacističke saučesnike, kolaboracioniste različitih vrsta. Taj fenomen manifestovao se u svim evropskim zemljama. Takve „figure“ kao što su Peten, Kvisling, Vlasov, Bandera, njihovi sljedbenici i pristalice, iako prerušeni u borce za nacionalnu nezavisnost ili slobodu od komunizma – su izdajice i dželati. Često su nadmašivali svoje vođe po nehumanosti. Pokušavajući da se dodvore, u okviru posebnih kaznenih grupa rado su izvršavali najnečovječnije naredbe. Odgovorni su za krvave događaje kao što su pogubljenja na Babinom Jaru, masakr u Voliniji, spaljivanje sela Hatinj, istrebljenje Jevreja u Litvaniji i Letoniji.

Naš stav je i danas nepromjenljiv: nema opravdanja za zločine nacističkih pomoćnika, i oni ne mogu zastarjeti. Zbog toga je zbunjujuće kada se u pojedinim zemljama oni koji su okaljani saradnjom sa nacistima odjednom izjednačavaju sa veteranima Drugog svjetskog rata. Smatram da je nedopustivo da se izjednačavaju oslobodioci i okupatori. A glorifikovanje nacističkih pomoćnika mogu smatrati samo kao izdaju sjećanja na naše očeve i dede. Izdaju onih ideala, koji su ujedinili narode u borbi protiv nacizma. Tada je pred liderima SSSR-a, SAD i Velike Britanije stajao, bez preuveličavanja, istorijski zadatak.

Staljin, Ruzvelt i Čerčil su predstavljali zemlje sa različitim ideologijama, državnim težnjama, interesima, kulturama, ali su pokazali ogromnu političku volju, uzdigli su se iznad protivrječnosti i sklonosti, i stavili su u prvi plan istinske interese svijeta. Na kraju su uspjeli da postignu sporazum i da dođu do rješenja, koje je bilo od koristi za cijelo čovječanstvo.

Pobjedničke zemlje su nam ostavile sistem, koji je postao osnova onoga čemu smo u političkom i intelektualnom smislu težili nekoliko vjekova. Niz konferencija – Teheranska, Krimska, Potsdamska, konferencija u San Francisku – postavile su temelje svijeta koji 75 godina živi bez globalnog rata, uprkos najoštrijim neslaganjima.

Istorijski revizionizam, čije manifestacije danas posmatramo na Zapadu, a prije svega kada je riječ o Drugom svjetskom ratu i njegovom ishodu, opasan je, jer cinično iskrivljuje razumijevanje principa mirnog razvoja, koji su utemeljeni 1945. godine na Krimskoj konferenciji i na konferenciji u San Francisku. Glavno istorijsko dostignuće Krimske konferencije i drugih odluka tog vremena bio je dogovor o stvaranju mehanizma koji bi omogućio vodećim silama da ostanu u diplomatskim okvirima prilikom rješavanja nesuglasica koje izbijaju između njih.

Dvadeseto stoljeće je donio totalne i sveobuhvatne globalne konflikte, a 1945. godine na scenu je stupilo i nuklearno oružje, koje je u stanju da uništi Zemlju. Drugim riječima, rješavanje sukoba silom je postalo krajnje opasno. I pobjednici u Drugom svjetskom ratu su to znali, shvatali su i razumjeli sopstvenu odgovornost prema čovječanstvu.

Godine 1945. uzeli su u obzir i nesretno iskustvo Lige nacija. Struktura Vijeća sigurnosti UN-a bila je zamišljena tako da garancije mira budu maksimalno konkretne i efikasne. Tako je nastala institucija stalnih članica Vijeća sigurnosti i pravo veta kao njihova privilegija i odgovornost.

Šta je pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a? Otvoreno govoreći, to je jedina razumna alternativa direktnom sukobu najvećih zemalja. To je saopštenje jedne od pet zemalja da je neko rješenje za nju neprihvatljivo, da proturječi njenim interesima i idejama o ispravnom pristupu. I ostale zemlje, čak i ako se ne slažu s tim, prihvataju takav stav, odustajući od pokušaja da realizuju svoje jednostrane težnje. Odnosno, na ovaj ili onaj način treba tražiti kompromise.

Nova globalna konfrontacija počela je skoro odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ponekad je bila veoma žestoka. A to što hladni rat nije prerastao u treći svjetski rat uvjerljivo potvrđuje efikasnost sporazuma, koje je sklopila Velika trojka. Pravila ponašanja, dogovorena tokom formiranja UN-a, omogućila su da se u budućnosti rizici svedu na minimum i da se konfrontacija drži pod kontrolom.

Naravno, vidimo da sistem Ujedinjenih nacija sada radi otežano i ne toliko efikasno kao što bi mogao. Ali UN kao i prije izvršava svoju osnovnu ulogu. Principi rada Vijeća sigurnosti UN-a su jedinstven mehanizam za sprječavanje velikog rata ili globalnog sukoba.

Apeli koji se prilično često mogu čuti posljednjih godina, a koji se odnose na to da se ukine pravo veta i da se stalnim članicama Vijeća sigurnosti uskrate posebne mogućnosti – u stvari su neodgovorni, jer ukoliko se to dogodi, UN će se u suštini pretvoriti u tu istu Ligu nacija – sastanak za prazne razgovore, lišene bilo kakvih uticaja na svjetske procese. Dobro je poznato kako se sve završilo. Baš zbog toga su pobjedničke zemlje sa velikom ozbiljnošću pristupile formiranju novog sistema svjetskog poretka, kako se ne bi ponovile greške prethodnika.

Stvaranje savremenog sistema međunarodnih odnosa je jedan od najvažnijih rezultata Drugog svjetskog rata. Čak i najnepomirljivije protivrječnosti – geopolitičke, ideološke, ekonomske – ne ometaju pronalaženje forme mirnog suživota i interakcije, ako za to postoji želja i volja. Danas svijet prolazi kroz prilično turbulentan period. Sve se mijenja – od globalne ravnoteže moći i uticaja, do socijalnih, ekonomskih i tehnoloških osnova života društava, država, cijelih kontinenata. U prošlosti toliko velike promjene nikada nisu prolazile bez velikih vojnih sukoba, bez borbe za prevlast u nastojanju da se izgradi nova globalna hijerarhija. Zahvaljujući mudrosti i dalekovidnosti političara saveznih država formiran je sistem koji spriječava ekstremne manifestacije objektivne konkurencije, koja je istorijski svojstvena globalnom razvoju.

Naš dug, odnosno svih onih koji preuzimaju na sebe političku odgovornost, prije svega predstavnici država pobjednica u Drugom svjetskom ratu – jeste da garantujemo da se taj sistem očuva i poboljša. Danas, kao i 1945. godine, važno je pokazati političku volju i zajedno razgovarati o budućnosti. Naše kolege – gospoda Si Đinping, Makron, Tramp, Džonson – podržali su rusku inicijativu da se održi sastanak lidera pet nuklearnih država, stalnih članica Vijeća sigurnosti. Zahvalni smo im na tome i očekujemo da će se takav sastanak licem u lice održati prvom prilikom.

Kakav je dnevni red predstojećeg samita? Prije svega, po našem mišljenju, bilo bi korisno razgovarati o koracima za razvoj kolektivnih principa u svjetskim pitanjima, otvoreno porazgovarati o očuvanju mira, jačanju globalne i regionalne sigurnosti, kontroli strateškog naoružanja, zajedničkim naporima u borbi protiv terorizma, ekstremizma, i drugim aktuelnim izazovima i prijetnjama.

Posebna tema sastanka je situacija u globalnoj ekonomiji, prije svega prevazilaženje ekonomske krize, izazvane pandemijom virusa korona. Naše zemlje preduzimaju neviđene mjere u cilju zaštite zdravlja i života ljudi, pružanja podrške građanima koji su se našli u teškim životnim situacijama. Ali koliko će biti teške posljedice pandemije, kojom će se brzinom globalna ekonomija izvući iz recesije, zavisi od naših sposobnosti da radimo zajedno i usklađeno, kao pravi partneri. Tim prije je nedopustivo da se ekonomija pretvara u instrument pritiska i konfrontacije. Među popularnim temama su zaštita životne sredine i borba protiv klimatskih promjena, kao i osiguravanje sigurnosti globalnog informacionog prostora.

Dnevni red predstojećeg samita „petorke“, koji predlaže Rusija, je isključivo važan i aktuelan kako za naše zemlje, tako i za cijeli svijet. Za sva pitanja imamo konkretne ideje i inicijative. Nema sumnje da će samit Rusije, Kine, Francuske, SAD i Velike Britanije imati važnu ulogu u pronalaženju zajedničkih odgovora na savremene izazove i prijetnje i da će pokazati zajedničku prosvjećenost duhu savezništva, visokim humanističkim idealima i vrijednostima, za koje su se rame uz rame borili očevi i dede.

Oslanjajući se na zajedničku istoriju, mi možemo i moramo vjerovati jedni drugima. To će poslužiti kao čvrsta osnova za uspješne pregovore i usklađene akcije u cilju jačanja stabilnosti i sigurnosti na planeti, radi prosperiteta i dobrobiti svih zemalja. Bez preuveličavanja, to je naša zajednička dužnost i odgovornost pred cijelim svijetom, pred sadašnjim i budućim pokoljenjima.