Saopštenje za javnost

Nezvanični prijevod s ruskog jezika

U vezi s brojnim publikacijama koje hvale navodne prednosti članstva Bosne i Hercegovine u Sjevernoatlantskom savezu, htjeli bismo izraziti svoje mišljenje po ovom pitanju.

Prema izjavama, jedna od glavnih teza u korist evroatlantskih integracija BiH je psihološki i emocionalni aspekt. Kažu da je NATO „najmoćniji savez na svijetu“, sposoban da uspostavi dugoročni mir i stabilnosti u regiji u kojoj „tradicionalno ključaju nesuglasice, te postoji visoki rizik sukoba“, što će dovesti do toga da će „evropski prostor postati kompaktniji, a politike država članica – predvidljive“.

Zar je NATO neka duševna bolnica koja je stvorena radi liječenja postojećih strahova i fobija kod svojih pacijenata? Postavlja se logično pitanje: koga se Bosna i Hercegovina boji? Od koga bi je saveznici u bloku trebali zaštititi?

Stav Rusije o proširenju NATO-a je dobro poznat. U slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a, naša zemlja će morati reagovati na ovaj neprijateljski korak. Na kraju, ni jedna runda proširenja alijanse nije poboljšala odnose Rusije s novim pristalicama NATO-a. Sama ekspanzija slabi regionalnu sigurnost i stabilnost, generira psihologiju „država na ratnoj liniji“, stvarajući, u suštini, nove ili pomičući stare linije podjele u Evropi, u suprotnosti je s potrebom za pojavom kvalitativno novog sistema kolektivne sigurnosti na kontinentu, koji upravo zahtjeva ujedinjenje napora u borbi protiv novih prijetnji i rizika.

Umjesto toga smisao postojanja Sjevernoatlantskog saveza koji se pretvorio u geopolitički projekt Zapada je borba protiv Rusije, a pristupanje njemu će prinuditi Sarajevo da zauzme stranu u vojno-političkoj konfrontaciji, čiju filozofiju Amerikanci a usljed njih i NATO nameću Evropi. Zar je to čemu BiH teži?

Štaviše, uvjereni smo da je mehaničko proširenje NATO-a inercija prošlosti, ovjekovječivanje pristupa blokova iz vremena Hladnog rata, koji se, podsjećamo, odavno završio. Nažalost, naši partneri u Briselu to često zaboravljaju.

Što se tiče glavne stvarne prijetnje savremenosti – terorističke, NATO, kako pokazuje praksa, nije u mogućnosti odgovoriti na nju. Štaviše, akcije saveznika u Iraku, pa u Libiji i drugim zemljama regije Bliskog istoka, uključujući Siriju, samo šire ekstremizam i haos, stvaraju plodno tlo za pojavu novih terorističkih ćelija, čija meta odmazde postaju i države članice bloka. I o tome bi trebalo da porazmisle bosanskohercegovačke vlasti, s obzirom na činjenicu da su se neki građani BiH borili u Siriji na strani militanata, a sada se masovno vraćaju u domovinu.

Još jedan mit je da je NATO struktura koja promoviše pomirenje te doprinosi pronalaženju dodirnih tačaka među svojim članicama. Dovoljno je navesti primjer Turske i Grčke, koje su u permanentnom međusobnom sukobu i čiji se odnosi nisu nimalo poboljšali tokom članstva u bloku.

Pristupanje NATO-u neće automatski popraviti ni socio-ekonomsku situaciju u BiH, na šta ovdje toliko računaju mnoge pristalice alijanse. Jer željeno članstvo u organizaciji ne podrazumijeva samo korištenje njenih mogućnosti, već i prihvatanje određenog niza obaveza. Da li je BiH spremna da šalje svojih mladih ljudi u udaljene krajeve planete da ginu za tuđe geopolitičke interese? Znatno povećati svoju vojnu potrošnju umjesto usmjeravanja tih sredstava na rješavanje gorućih problema kojih i bez toga ima dovoljno u BiH?

Alijansa nije uspjela adekvatno reagovati ni na širenje pandemije koronavirusa COVID-19. Nije tajna da su države članice NATO-a među najviše pogođenim na svijetu i da imaju ozbiljne poteškoće u borbi protiv epidemije.

Suprotno našim zapadnim partnerima mi ne namećemo izbor vanjskopolitičkih prioriteta. Ali istovremeno pozivamo bosanskohercegovačke prijatelje da dobro razmisle, da izvagaju sve „za“ i „protiv“, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleki od konsenzusa po ovom pitanju, da pogledaju uspješan primjer takvih dinamično razvijenih zemalja koje se nisu pridružile NATO-u kao što su Austrija, Irska, Švicarska, Švedska i Finska.